Tek početkom 19. stoljeća u Europi i Americi započinje razvoj preteča modernih pelena, koje su bile izrađene od pamuka ili lana u obliku pravokutnika sa sigurnosnim kopčama. U početku su majke samo sušile pelene prije ponovne upotrebe. Kasnije, razvojem spoznaja o higijeni, pelene se počinju prati i iskuhavati.

Prve jednokratne pelene izrađene su 1942. godine u Švedskoj, od apsorptivne celuloze koju su držale gumene gačice. Amerikanaka Marvin Donovan je 1946. godine izumila vodootporni zaštitni sloj za pelene.

Danas se pelene izrađuju od superapsorptivnih polimera koji upijaju sedam puta veću količinu vode od običnih pelena. Napredne tehnologije gotovo svakodnevno donose neka nova poboljšanja svojstava pelena. Stoga su teške upale pelenske regije danas  znatno  rjeđe. Ipak se još uvijek susrećemo s blažim oblicima kod dvije trećine djece, a ponekad nije jednostavno utvrditi radi li se samo o pelenskom dermatitisu ili je posrijedi ozbiljna bolest.

Pelenski osipi se javljaju u pet osnovnih oblika, a to su: iritativni dermatitis, kandidijaza (gljivična infekcija), seborejički, psorijaziformni i atopijski dermatitis.

Najčešće susrećemo iritativni dermatitis koji nastaje zbog kontakta kože s urinom i stolicom. Zbog toga je iritativni dermatitis najizraženiji na izbočenim predjelima kože dojenčeta, dok su pregibi u početku pošteđeni. Vremenom promjene poprimaju suhi oblik, a u početku su vlažne. Iritirana koža može postati erodirana ili se mogu pojaviti prave rane. Amonijak iz urina nema direktno iritativno djelovanje, već snižavanjem kiselosti pelenske regije aktivira enzime stolice (proteaze,lipaze) koji direktno oštećuju kožu. Ako se tome još doda i mehaničko trenje pelenama te kemijski utjecaj preparata za njegu guze, vidljivo je koliko je pelenska regija osjetljivo područje, sklono upalama. U liječenju lakših oblika primjenjuju se oblozi fiziološke otopine, zaštitne kreme s cinkom i često  mijenjanje pelena. Ukoliko nema poboljšanja savjetuje se pregled dermatologa kako bi se pravovremeno postavila dijagnoza i započelo liječenje.

Kandidijaza (infekcija kvascem Candida albicans) se gotovo uvijek pojavljuje kao sekundarna infekcija ukoliko je iritativni dermatitis trajao dulje vrijeme. Javlja se u 3% dojenčadi u dobi od 2-4 mjeseca života. Candida je kvasac koji svojim enzimima keratinazama direktno oštećuje kožu. Promjene u vidu crvenila i rubnog ljuštenja pojavljuju se i u pregibima uz  satelitske pustule veličine 1 do 2 mm. Kod jakih upala može nastati imunološki odgovor organizma u vidu izbijanja papuloskvamoznih promjena (crvenilo sa srebrnkastim ljuskama) na licu i tijelu koje izgledom podsjećaju na psorijazu (Psorijaziformni id). Takve promjene su u vezi sa psorijatičkom dijatezom. Nastaju nekoliko dana ili tjedana nakon kandidijaze i traju 2-4 tjedna. Liječe se lokalnim kortikosteroidnim preparatima uz antimikotsko liječenje kandide u pelenskoj regiji.

Seborejički dermatitis pelenske regije najuočljiviji je u pregibima dok su konveksne (izbočene) površine u početku pošteđene. Takav oblik dermatitisa pojavljuje se obično kod djece koja imaju seborejički dermatitis na drugim predjelima kao što je vlasište, lice, vrat, pazušne jame. Uzrok pojave seborejičkog dermatitisa je povećana aktivnost lojnih žlijezda u prvim tjednima života, koju potiču transplacentarno preneseni hormoni majke te također djelovanje kvasca P. ovale. Seborejički dermatitis obično počinje između 3. i 10. tjedna života. Najčešće promjene spontano regrediraju tijekom nekoliko tjedana, a rijetko su popraćene svrbežom. Kod težih oblika korisne su uljne kupke, nježno uklanjanje ljusaka i kratkotrajna primjena nefluoriranih kortikosteroida.  I seborejički dermatitis se može  naknadno inficirati pa se tada u liječenju primjenjuju i lokalni antibiotici te antimikotici.

Ukoliko se pojave oštro ograničena, ljuskava žarišta možemo govoriti o psorijaziformnom dermatitisu (koji podsjeća na psorijazu). U 10 do 15% dojenčadi s takvim promjenama razvije se prava psorijaza u kasnijoj životnoj dobi.

Atopijski dermatitis puno je manje izražen u pelenskoj regiji nego po drugim dijelovima tijela zbog okluzivnog efekta pelena i zato što pelene spriječavaju grebenje kože uzrokovano svrbežom. Takva se dojenčad obično grebe prilikom mijenjanja pelena pri čemu nastane pojačan kožni crtež (lihenifikacija) i ogrebotine. Bolest obično počinje između 3. i 6. mjeseca života, ali može početi i ranije. Dijagnoza atopijskog dermatitisa postavlja se na temelju kliničke slike na drugim dijelovima tijela i zahtijeva kompleksnu terapiju i njegu kože u dogovoru s dermatologom.

Ponekad se zbog nepridržavanja uputa dobivenih od strane dermatologa i pedijatra predugo upotrebljavaju kortikosteroidni preparati u pelenskoj regiji, pa čak i vrlo potentni zbog čega mogu nastati veliki supkutani čvorovi crveno ljubičaste boje na mjestu primjene (Granuloma gluteale infantum). U tom slučaju potrebno je odmah ukinuti primjenu takvih preparata, a promjene prolaze spontano mjesecima nakon toga.

Neki oblici osipa u pelenskoj regiji, praćeni  simptomima drugih organa, mogu biti znak vrlo ozbiljnih bolesti. Među njima su enteropatski akrodermatitis (zbog nedostatka cinka), histiocitoza Langerhansovih stanica (multisistemska bolest), Leinerova bolest (praćena teškom imunodeficijencijom), sindrom Wiskott-Aldrich (sniženje broja trombocita i imunološki poremećaji) i Kawasaki sindrom (multisistemska upalna bolest). Stoga svako dojenče koje u pelenskoj regiji ima erozije, rane, mjehure, gnojne promjene, purpurične promjene ili točkasta krvarenja, upalne čvorove ili pak crvenilo i ljuštenje cijelog tijela treba odvesti na pregled dermatologu kako bi se na vrijeme postavila dijagnoza i započelo prikladno liječenje.