Šećerna bolest (Diabetes mellitus, DM) je polisimptomatska bolest karakterizirana visokom razinom glukoze u krvi te poremećenim metabolizmom lipida i ugljikohidrata. Postoje četiri osnovna tipa diajbetesa: Tip I ili inzulin ovisni (prije zvan juvenilni), Tip II ili inzulin-neovisni, zatim gestacijski dijabetes (koji se pojavljuje za vrijeme trudnoće) i poremećena tolerancija glukoze (odnosi se na osobe koje imaju vrijednosti glukoze između normalnih i povišenih te povećeni rizik od bolesti malih krvnih žila). Najveći broj djece ima tip I, odnosno inzulin ovisni DM. Tip I dijabetesa melitusa kod djece se prezentira kratkom povijesti bolesti , obično manje od mjesec dana, kao poliurija (učestalo mokrenje), polidipsija (učestala žeđ), polifagija (učestala glad) i gubitak tjelesne težine.

Oko 5% svjetske populacije boluje od šećerne bolesti, a polovica oboljelih ima promjene kože koje su povezane s osnovnom bolesti. Neke se promjene razvijaju kao izravna posljedica šećerne bolesti, kao znak vaskularnih oštećenja ili neuropatije. Drugi su pak poremećaji kože povezani s promjenama imunološkog statusa ili nastaju kao komplikacija liječenja. Većina se promjena na koži pojavljuje kada se šećerna bolest već razvila, ali neke promjene mogu godinama prethoditi osnovnoj bolesti.

Osobe koje boluju od dijabetesa sklone su razvoju određenih bakterijskih, gljivičnih i virusnih infekcija. Njihova je incidencija u direktnoj ovisnosti o razini glukoze u krvi, a drugi predisponirajući činioci su poremećaj mikrocirkulacije i staničnog imunološkog odgovora. Infekcije gljivom roda Candida mogu biti rani znak neprepoznate bolesti. Gljivične se infekcije kandidom najčešće manifestiraju kao angularni stomatitis, svrbež (naročito vlasišta i spolovila), vaginitis kod žena odnosno balanitis i balanopostitis kod muškaraca te infekcije noktiju ili okolnog tkiva (paronihija) ili intertriginozni dermatitis (u pregibima).

Bakterija Staphyloccocus aureus znatno češće kolonizira nosnice osoba s dijabetesom, a češće su i infekcije tom bakterijom u vidu folikulitisa, furunkula (čireva) i erizipela (crvenog vjetra) koji se može komplicirati dijabetičkom gangrenom. Zbog eradikacije stafilokoka iz nosa korisna je primjena antibiotika mupirocina u nosnice, a u liječenju stafilokoknih infekcija često se primjenjuju i sistemski antibiotici.

Osobe s dijabetesom sklonije su i drugim bakterijskim infekcijama kao što je eritrazma, karakterizirana crvenilom i svrbežom u pregibima, a moguća je i pojava malignog otitisa (upale zvukovoda) uzrokovanog pseudomonasom, koji može imati fatalan ishod. Neke virusne dermatoze uzrokovane herpes virusom, poxvirusom, HIV-om i HPV-om češće su kod dijabetičara.

Komplikacije vaskularnih poremećaja i neuropatije dovode do brojnih promjena kože. Posebno su značajne ulceracije na stopalima, česte kod dugotrajnog dijabetesa, koje mogu dovesti do gubitka ekstremiteta. Preventivne mjere su od primarnog značaja, a uključuju redovitu samokontrolu stopala, izbjegavanje trauma i visokih temperatura te pravilni odabir obuće i čarapa. Zbog poremećaja periferne cirkulacije često se vidi atrofija kože i gubitak dlaka na udovima, distrofija noktiju i hladna stopala.

Najčešća promjena kože kod šećerne bolesti (30-60% bolesnika) je dijabetička dermopatija koja se očituje okruglim ili ovalnim, atrofičnim hiperpigmentiranim žarištima na potkoljenicama. Takve su promjene uzrokovane okultnim traumama s posljedičnom atrofijom i hiperpigmentacijom zbog slabe prokrvljenosti kože. Dijabetička dermopatija se izuzetno rijetko vidi i kod djece. Smanjeno znojenje donjeg dijela tijela, s kompenzatornim pojačanim znojenjem lica i gornje polovice tijela, znak je autonomne neuropatije.

Degeneracija kolagenih vlakana dovodi do razvoja atrofičnih, žučkastih plakova na potkoljenicama, rjeđe i na gornjim ekstremietima i trupu (Necrobiosis lipoidica diabeticorum). Postoji sklonost ulceracijama posebice centralnog atrofičnog dijela kroz koji prosijavaju subkutane krvne žile. Incidencija iznosi između 15% i 90%,a češće se vidi kod mlađih žena. Necrobiosis lipoidica može i prethoditi šećernoj bolesti. U liječenju se primjenjuju intralezionalni kortikosteroidi ili topički primjenjeni uz okluziju. Uz necrobiosis lipoidica može se javiti i granuloma annulare u vidu uzdignutih papula koje najčešće tvore prsten. Promjene mogu dugo perzistirati, ali na kraju nestju bez ožiljka.

Klinički normalna koža dijabetičara razlikuje se po povećanoj debljini. Zadebljanje kože može biti i vidljivo, lokalizirano na šakama i prstima sa smanjenom pokretljivošću zglobova. Kontrakture najčešće zahvaćaju IV i V prst ruke.  Kod odraslih osoba se može pojaviti i zadebljanje kože u predjelu vrata i gornjeg dijela trupa, zbog taloženja kiselih mukopolisaharida u dermis i povećane količine kolagena (Scleroderma Buschke). Baršunasto zadebljana i hiperpigmentirana koža u pregibima (Acanthosis nigricans benigna), osobito u pazušnim jamama i na vratu nastaje zbog direktne stimulacije epidermisa inzulinom.

Dijabetičari su skloni hiperlipidemiji s posljedičnim nakupljanjem lipida u histiocitima kože, u vidu mekanih polukuglastih ili plošnih žučkastih izbočina (Xanthoma, Xanthelasma) po ekstremitetima i vjeđama.

Ponekad se kod osoba s inzulin-ovisnim tipom dijabetesa pojavljuju mjehuri na koži izloženoj suncu ili na nogama i stopalima, koji mogu ostaviti ožiljne promjene. Takve promjene se uglavnom vide kod odraslih s dugotrajnim dijabetesom.

Poznata je žuta obojenost kože dijabetičara uz normalnu razinu karotena pa se smatra da je uzrokovana neenzimatskim promjenama kolagena i drugih proteina koji pri tome dobivaju žutu boju. Oko polovice oboljelih imaju žučkastu boju noktiju, što može biti jedan od ranih znakova dijabetesa.

Još je niz bolesti i sindroma povezano sa šećernom bolesti, a najčešći su vitiligo, pigmentna purpura, opadanje kose, dijabetičko stopalo, svrbež, prurigo, porphyria cutanea tarda i drugi. Prema jednom istraživanju vitiligo, psorijaza i ekcemi su nađeni u 10% od 64 bolesnika sa šećernom bolesti. Zaključno su te bolesti u autoimunoj vezi.

Osim navedenog javljaju se i alergijske reakcije na antidijabetičke lijekove, pa tako 1-5% bolesnika koji uzimaju preparate sulfoniluree razviju alergijsku reakciju u vidu raznovrsnih osipa ili fotoosjetljivosti. Procjenjuje se i da je 10-56% bolesnika preosjetljivo na inzulin, ali se incidencija smanjuje primjenom pročišćenih i rekombinantnih inzulina. Na mjestu inzulinske injekcije može nastati lipoatrofija, ali i lipohipertrofija.