Infekcija C. Trachomatis najčešća je bakterijska infekcija koja se prenosi spolnim kontaktom. Bakterija C. trachomatis uzročnik je infekcija gastrointestinalnog, genitourinarnog, respiratornog trakta i oka. Postoji više od 15 različitih imunotipova C. trachomatis, a D-K su najzastupljeniji u infekcijama genitourinarnog trakta.  Infekcije su često bez simptoma, kronične i perzistentne te uzrokuju brojne komplikacije, a smatraju se suodgovornim za razvoj karcinoma grlića maternice. Najnovija istraživanja pokazuju snažnu povezanost između preboljele i /ili kronične infekcije C. Trachomatis s pojavnosti raka jajnika. Čak 70% inficiranih žena i 50% inficiranih muškaraca nemaju nikakve simptome bolesti, što pogoduje nesmetanom širenju infekcije.

Procjenjuje se da u svijetu ima 90 milijuna novoinficiranih godišnje. Epidemiološki podaci pokazuju da je među adolescentima u Hrvatskoj inficirano 19-23% djevojaka i 9% mladića. Put prijenosa infekcije je najčešće spolni. Vjerojatnost prijenosa infekcije nakon samo jednog spolnog odnosa iznosi 40% pri prijenosu sa muškarca na ženu , a obrnuto 32%. Osim spolnim putem inficirati se može u bazenima ili zajedničkom uporabom ručnika. Naime, bakterija može preživjeti u kloriranoj vodi bazena 2-3 dana, a u vlažnom ručniku 45-90 minuta. U usporedbi s gonorejom inkubacija je relativno dugačka i iznosi 3 tjedna. Karakteristika klamidijskih genitalnih infekcija je relativno blaga klinička slika koja se očituje oskudnim bistrim iscjetkom, uz mogućnost pečenja kod mokrenja ili crvenila i vlaženja oko vanjskog ušća mokračne cijevi, češćeg mokrenja.

Faktori rizika za nastanak infekcije su:

• dob( najugroženije su adolescentice, incidencija se smanjuje nakon 25.godine)
• rani početak spolnih odnosa
• često mijenjanje spolnih partnera
• nezaštićeni spolni odnosi
• upotreba oralnih hormonskih kontraceptiva

C. trachomatis više ugrožava žensku nego mušku populaciju. Kod muške populacije često dolazi do spontane eradiakcije bakterije, zbog prisutnosti lizozoma, cinka i drugih kationa u genitalnom traktu muškaraca. Fiziološki uvjeti koji povećavaju mogućnost klamidijske infekcije cerviksa su ektropij cilindričnog epitela, nedostatak metaplazijepločastim epitelom i odsutnost zaštitnih sekretornih IgA.

Važne činjenice:

• C. Trachomatis je najčešći uzročnik sljepoće koja se može spriječiti
• C. trachomatis je najčešći uzročnik steriliteta (neplodnosti) koji se može spriječiti
• Uzrokuje infekcije novorođenčadi (30% svih upala pluća u prvih 6 mjeseci života)

Obzirom da bakterija ima veliku mogućnost prilagodbe ona može godinama preživjeti unutar stanica i uzrokovati asimptomatske infekcije koje se slučajno otkriju. Upravo takve asimptomatske infekcije ili ponavljajuće infekcije predstavljaju stalni antigeni podražaj koji dovodi do stvaranja priraslica i zatvaranja jajovoda s posljedičnim sterilitetom. Isto tako može doći i do nastanka reaktivnog artritisa (upale zglobova).

Chlamidia trachomatis uzročnik je niza kliničkih sindroma i bolesti:

• upala mokračne cijevi, pasjmenika, prostate, vrata maternice, jajovoda, endometrija
• izvanmaternična trudnoća, spontani pobačaj, prijevremeni porođaj, prijevremeno puknuće plodovih ovoja
• kronična bol u zdjelici (zdjelična upalna bolest)
• povezana je s nastankom karcinoma vrata maternice i karcinoma ovarija
• Reaktivni artritis, Reiterov sindrom (upala zglobova, uretritis, konjunktivitis)

Moguć je i vertikalni prijenos infekcije s majke na dijete tijekom poroda što se događa u 50 do 75% inficiranih majki. Kliničke manifestacije se kod novorođenčadi i dojenčadi kreću od asimptomatske infekcije (kolonizacije) spojnice oka, preko akutne infekcije gornjih dišnih putova i oka do upale pluća i teške generalizirane infekcije. Ovi navodi zabrinjavaju jer epidemiološki podaci pokazuju da je klamidijom inficirano 5-25% trudnica.

Dijagnoza se postavlja na osnovi obriska uretre ili iz ejakulata kod muškaraca, u obrisku introitusa vagine,cerviksa kod žena te u urinu kod obaju spolova (prvi mlaz prvog jutarnjeg urina). Klamidija se dokazuje izolacijom u kulturi , detekcijom antigena (DIF, EIA) ili detekcijom nukleinskih kiselina (DNA hibridizacijske metode:PA-CE 2, Digene HC II CT-ID ili metode bazirane na amplifikaciji nukleinskih kiselina:PCR, LCR,TMA), za što je potrebno 1-7 dana.

PAPA test nema gotovo nikakvog značaja u dijagnostici klamidijskih infekcija, osim u slučaju izuzetno velikog broja uzročnika.

Liječenje se provodi  antibioticima iz skupine makrolida, tetraciklina ili fluorokinolona, a važno je da uključuje i partnere oboljelih. Prema najnovijim preporukama nije potrebno ponovno testiranje nakon liječenja, a može se provesti najmanje 3 tjedna po završetku terapije. Preporučuje se retestiranje u razdoblju od 1 godine za sve kod kojih je bila ustanovljena klamidijska infekcija.